The side I hide from all

it's utorak, and 12.09.2006.

MEN ARE PIGS, FRIENDS R 4EVER

sorry ljudi što se nisam nikako javljala.... bila ja na ekskurziji, i još što je najgore, tamo me uvatila glavobolja, temperatura, vrtoglavica, tako da sam malo toga vidila, malo lumpovala, malo izlazila, i bila puno u krevetu... koji mi je kurac bio... meni se to uvijek događa kada idem negdi van granice... blago meni...
samo vam mogu reči da sam bial u grčkoj... grci su ružni, uvaljuju se svakoj, kojoj god ženskoj stignu, fuj... ali bar sam u ateni vidila sve one lipe antičke ruševine... nisam slikala jer sam smotana zaboravila foto aparat... uf...

a vi koje posječujem nemojte se ljutiti što vas nisam posjetila...
jer sam imala puno posla, i tako... i nekoliko neriješivih stvari...

shvatila sam da su mi prijatelji jako važni, važniji od glupih dečkiju... to sam jako kasno shvatila... a i shvatila sam da mogu izgubiti prijateljstvo kada je u pitanju neki dečko... moj bože... kako je to užasno...

ova moj frendica sa zanima za jednog lika, kojeg nisam vidila, ali sam čula da je zgodan i dobar... i da se on zanima za nju, ok... super... ali tu dolazi u kadar još jedan lik... kojeg sam upoznala preko neta, i to slučajno...
bili smo prijatelji, upoznala sam ih sa svojim frendicama, sve je bilo ok...
ali koliko sam ja slijepa na neke stvari, umalo da nisam napravila neku glupost, a napravila sam ih dosta u životu...
i toj frendici se on svidio, kao i meni... samo ja to nisam znala... ove dvije su kao pokušava skovati plan da ga kao "omame", ali ja sam samo radila ono što i obićno radim... radim gluposti...
išli smo u disko jednu večer, ja rijetko kada idem u disko, jer to baš ne volim... ali sam išla jer je frendica slavila rođendan, pa sada... i tamo je bio on, lik s neta... i mi smo svi plesali... bilo je ok...
a meni se taj lik s vremenom počeo sviđati više od frenda... i da...
kada smo mi trebali ići doma, on je prije toga poričao samnom... i pitao za to da budemo skupa... a ja sam rekla da kao neznam... da je svašta moguće... da bi mi bilo drago... i tako...
pa sam ga poljubila...

i to sam tek sutradan rekla frendici za to... ona se jako naljutila na mene... jer nije njoj to prvi put da je njezina frendica s nekim likom koji se njoj sviđa...
ali ja to nisam znala... nisam iša za tim... i kada mi je rekla da zaboravim na nju... da sam jadna i glupa (za to se slažem s njom), ganula sam u plač...
isplakala sam cijalu rijeku misisipi... nisam mogla stati plakati... bilo mi je užasno žao i sve to... onda sam joj se ispričaval, plakala, govorila joj da neću biti s njim, da ću mu sve objasbniti i tako...
što i jesam... ali je ona nakraju rekla da je njoj taj lik nije toliko sviđao, da je više zapela za onog lika kojeg nikada nisam vidila... rekjla mi je da joj je drag i da ima super karakter (što je istina) i to...
i rekla mi je da budem s njim, da joj neće smetati... ali mene to brine...
što ako se nešto promjeni u našem odnosu...

neću kriviti lika s neta toliko... jadan ni on to nije znao... ali ipak...
tada sam shvatila kako je sve moguće, čak i oko jednog dečka je moguče izgubiti nešto još vrijednije... prijatelj...

- 21:24 - Insult me... (strike 13) - Spit me... - Whatever...

it's ponedjeljak, and 21.08.2006.

REST IN PEASE MY LOVE

nedostaje mi... on... moja velika ljubav, njega sam jako volila, ali je otišao... zašto??
zašto se meni događaju tako užasne stvari... tako da moja jedina velika ljubav ode... ode i ne vraća se... nikada... zašto??? nisam ja te sreća da budem sretna...

prošlo je dosta vremena odkada je on otišao, ali ja i dalje mislim na njega... pokušavam s drugim dečkim izlaziti, ali i dalje mislim na njega... zašto?? jednostavno... njega sam jako volila...
smrt nas je rastavila... jedna jedina... najgora stvar nas je rastavila... zašto???
previše pitanja... niti jedan odgovor... zašto???

umro je toćno dan prije mog 17 rođendana, vidjela sam osmrtnicu... nisam mogla vjerovati... taman sam se vračala kući, tj. išla sam na bus... putem sam pjevušila, smijala se... jer sam taj dan slavila rođendan... ali ne... to veselje je moralo prestati... vidjela sam njegovu sliku na jednoj ploći, na najgoroj ploći... na smrnoj ploći... kada sam to vidila, mislima su mi prošle sve naše lijepe uspomene, sjetila sam se svega što me podsječalo na njega...

pustila sam suzu... tužna sam otišla do stanice di je bila moj frendica, ona je bila vesela, ja nisam... rekla sam joj što je bilo, i ona je postala tužna...
to je bio jedan tužan dan... a trebao je biti sretan... ali nije... zašto???

umro je jako mlad, imao je samo 18 godina... vidjela sam ga na novoj godini, pozdravila sam ga, iako nismo bili skupa, iako nismo živjeli u istom gradu... bila sam sretna što sam ga vidila...
ni danas se nemogu sjetiti razloga zašto sam prekinula s njim... ali... neznam zašto...
sakrivam svoju tugu id drugih... ne želim da i oni tuguju zbog mene, neka bar netko bude sretan, ne ja... nego oni... bar netko...

iako je prošlo skoro pa 7 mjeseci njegove smrti, i dan danas ja tugujem... mislim na njega... plaćem... tuho plaćem da nitko ne sazna, da moji roditelji to ne saznaju... napokon su i oni sretni... i pokušavam biti sretna za njih... zbog njih... ali iza vrata moje sobe... druga prića...
gledam njegove slike i plaćem... tugujem... mena smjeha... samo suza...
"nije me strah pustiti suzu, jer ona je dio mene", kao što kaže moj frendica... i nije me strah... nijeme strah... nije....

- 18:45 - Insult me... (strike 9) - Spit me... - Whatever...

it's utorak, and 15.08.2006.

LOVE IS FROM HELL

kada netko kaže ljubav, na što vas to prvo asocira?? ja neznam... što je to zapravo... jeli to zaista tako nužno u našem životu?? jeli to stvarno bitno imati, osjetiti... imati... neshvačam bit toga... budeš zaljubljen, bodro ti je, ali nakon toga dolazi bol... uvjek... zašto?? dali itko zna... čemu nam to služi... jer ipak nakon toga dolazi bol... patnja... depresija...

zašto se trebamo zaljubiti, i to svi... jeli to toliko važno, jeli??? pitam se... pitam vas... što vi mislite...
isitna biti zaljubljen je predivo i znam, ali... ipak... kako ćemo znati dali će to trajati... meni nije... možda hoće jednog dana... ali... toliko tog... ljubav... nshvačam princip toga...

sada shvačate zašto sam uvjek ovakva... jer imam puno pitanja, na koja nitko nema neki konkretan odgovor... zašto??? nije mi jasno...
nikada neznaš što te čeka na drugoj strani ljubavi, tako je nepredvidljiva... neshvačena... misterijozna...
previše je toga što nema odgovora... to samo pokazije da je život koma, da nema smisla... neznam dali sam opet pretjerala, sigurno i jesam... ali... tako se ja osječam, i tako je to...

ljubav prema nekome, ipak... bitna nam je... jer se tako ne osječamo sami, onda znamo da postoji netko tko misli na tebe, i koji te voli... ali...

peviše je toga što nesvhača... pretjerala sam... možda zato jer mislim na puno stvari odjednom, ili mislim na neke stvari koje nebi smjela... jeli to to?? zašto??
ja i moj "zašto", uvjek... zašto??

ljubav... voljeti... voljen... čemu to... možda neko zna čemu to zapravo služi, ili možda svi imaju isto mišljenje... trebamo nekoga da nas voli, da se ne osječamo sami... ali... ipak... zašto smo takvi?? nije samo ljubav nešto ljepo i svjetlo... nego i nešto bolno, i ružno, i marčno...

previše mračnih misli imam... neznam hoću li ikada napisati post o nečemu ljepome... sigurno sam vam svima dosadila što stano o tome pričam... ali...
moram se uozbiljiti... i misliti o nećemo ljepome... ljubavi... ali ipak zna krenuti krivim smjerom.. ne... neću, neću tako misliti... moram zaboraviti na loše... i misliti samo o dobroj, i svjetloj ljubavi...
teško...

- 16:15 - Insult me... (strike 21) - Spit me... - Whatever...

it's četvrtak, and 10.08.2006.

FIRST GOOD THING

mislim da će ovo piti moj prvi post na kojem sam sretna... na kojem ću reći nešto ljepo, na kojem ću reći da sam sada sretna (zasada)... moji se na kraju neće rastati... namjeravali su... i to po četvrti put... ali ne... neznam u čemu je štos, zašto to tata mora raditi... spremi se da ode u zagreb, i na kraju, nekako ostane... odlući da se neće rastati... wtf?? ne shvačam tu ljegovu ljubav... tu njegovu psihologiju... jako je komplicirana...

sretna sam... rijetko sam sretna... sada nemoram slušati dernjavu po kući... sada moru normalno nešto raditi po kući bez vike, bjesa, mržnje... sada se sve vratilo u normalu... to je dobro... sretna sam... nesaičam se kada sam zadnji put bila ovako sretna... kada je to bilo, kojom prigodom... hmm... ne znam... ali je lijep osječaj... zaboravila sam kako je to već... SRETNA SAM...

tko bi rekao, da ću ja, JA, napisati jedan post u kojem neću izražavati svoju krivnju, svoju tugu, svoju patnju... nego svoju radost, veselje, sreću... nisam mislila da će doći taj dan... tako lijepo... nadam se da me taj osječaj neće napustiti, želim da ostane uz mene, svaki put kada vidim mamu i tatu skupa... nadam se... ali nadati se znaći da neznaš što će niti, za to se samo nadaš, navijaš za to... kao navijaći navijaju za svoju reprezentaciju, i ne znaju da će pobjediti, nego samo se nadaju... a i u neku ruku žele da se to dogodi... ali pitanje je hoće li??? nitko to ne zna...

opet sam ja počela filozofirati, neću... NEĆU... sada neću biti tužna... sada sam sretna... želim biti sretna... želim da na mom licu ostane ovaj smješak... da ostane... jer je ljepo se smijetu... budi moju dobru stranu svega... SRETNA SAM... nakon gugo vremena... sretna...

nadam se da se moji neće tako svađati više... normalno da neće, zato jer moram paziti da ja ništa ne napravim... jer ipak sam ja bila dio njihovog razvoda, e neće se to opet dogoditi... moram sada paziti što govorim, i što radim... moram... neželim da ova moja sreća, moj smješak nestane... ne želim... želim da ostane, i mora... i hoče!!!

- 13:40 - Insult me... (strike 9) - Spit me... - Whatever...

it's četvrtak, and 03.08.2006.

THE WORLD OF ANGER

nemogu više... previše je to za mene...
stalna galama, stalna vika...
mržnja... plać... ljunja... tuga...
zašto to jednostano ne prestane...
zašto ja to moram slušati... kako se mama i tata svađaju... zašto...
zato ja pokušavam izaći van iz tog zatvora, da ne slušam tu galamu, taj bjes koji izlazi iz te sobe...

pokušavam da me muzika umiri, ali i dalje čujem... stavim na najjače, i dalje čujem...
zašto???
to je dobro pitanje... zašto...
ali nema odgovora... nitko mi ne ogovara, samo čujem tu galamu...
pošavam saznati zašto se svađaju, ali me strah... strah da ne čujem svoje ime ipleteno u to... da ne saznam da sam ja kriva za to... zašto... zašto me vata taj strah sveha toga...
zašto jednostavno to ne prestane...

nemogu je više tako gledati... bilo je sve uredu dok smo nas dvi bile same... čak sam naučila kuhati neke stvari... ali otkako je on došao... samo svađa i svađa... a poneki put i tišina... zašto...
zašto je teško odgovoriti na to pitanje, zašto i ja plačem noćima, tiho... da me ne čuju... samo bi... samo bi im htjela reći što ja mislim... ali što ja mogu, ja sam samo djete, a djeca ništa ne shvačaju...
nemogu to više podnjeti... teško je...

neki put mi je drago što njega nema... puno mi je bolje, ali... uvjek taj ali... čemu on služi??? kao i zašto... ne kužim...
puno toga ja ne kužim... ne shvačam svrhu toga... zašto je teško biti djete... zašto je teško biti i roditelj... ma sve je teško...
život je težak jednostavno rečeno... e kada bi sve bilo jednostavno... ne bi bilo ovoga... ali ipak nije... sve je teško... teško za nas ljude... zašto?? opet taj zašto...

nije meni lako... nikada nije... odrasla sam sama, bez brate i sestre... a čak... malo i sebe krivim što sam se rodila... mislim... da mi je bar se bilo jednostavno roditi, ali ne... moram ja na teži način... nemože to tako... sve je tako... zakomplicirano u mom životu...
sve je teško...
teško...

- 17:27 - Insult me... (strike 17) - Spit me... - Whatever...

it's subota, and 29.07.2006.

MY UNHAPPY LIFE...

možda ipak malo pretjerujem oko toga da sam pezvrijedna u životu, možda ipak postoji tračak nada... nada da će sve biti u redu... možda ljudi koji mi kažu da me vole me zapravo vole, ili... ili možda to samo tako govore, da me smire, da budem cjenjena, da... da na neki načen budem sretna, da uživam u svom životu, da... neznam... možda opet umišljem, ili... ili pretjerujem...

nisam sigurna, nisam sigurna u ništa, milslim... za većinu stvari sam ja kriva, ipak... osječam to... moji starci se rastaju, to nije dobro, i mislim da je za to sve moja krivica... isitina da sam ima ja radost i veselje, ali... zašto imam taj čudan osječaj, taj osječaj koji... taj glas... moja svest koja mi govori da sam ja kriva... ne shvačam, ne shvačam sebe... a ni njih...

možda jesam ja kriva, možda jesam ja kriva za to... zna oko čega se svađaju... jednostavno znam... imam rođaka koji je iz srbije, a moj tata ne voli srbe, ipak je bio u ratu, a za rat znam da nisam ja kriva... neznam ni tko je kriv... moj tata krivi njih... strašno... i pošto taj moj rođak dolazi kod mene doli na otok na ljeto, ja sam sretna, meni je drago, ali tati nije... umalo da se tako prošle godine nisu rastali, ali je sve ok bilo, ali sada... pošto sam ja poznata po tome da ja znam dobro muljati, lagati, ali... moja mama ne zna... pa smo mu obje na neki naćin muljale... moj tata krivi nas oboje, pa je sada otišao u svoj rodni grad, kod svoje mame, a ja i moja mama smo ostale same... nije ljepo...

ipak je za to moja krivica, trebala sam tati reći odmah da mi rođak dolazi, u hrvatsku, tu... ali ne, ja glupača sam prvo rekla mami, što nisam trebala... poneki put želim vratiti vrijeme, da mogu te stvari ispraviti, da se sve vrati u normalu... ali nemogu, nemam takve moći, nitko nema... jadna ja...

moj život je pun svađi, pun zapleta, a malo raspleta... jednostavno sam uvjk ja kriva za sve... uvjek moram paziti što govorim i to... ali... neznam... sve je tako teško... ja se samo želim osječati slobodno uz svoju obitelja, ali zapravo se osječam kao... kao... zatočenica... zarobljenik u velikoj kuči punoj predrasuda, i mržnje, ali i ljubavi moram priznati...

nesvačam svoj status u ovoj kučii, u ovom zatvoru kao ja to zovem već duže vrijeme... nesvačam poantu toga... neshvačam...

- 14:18 - Insult me... (strike 15) - Spit me... - Whatever...

it's ponedjeljak, and 24.07.2006.

THE BEGINING OF MY SIDE

bok svima, ja sam samo jedna ne shvačena duša, koja misli da je nitko ne zaslužuje, koja uvijek sve zabrlja, koja je jako usamljena, koja je sama, koja samo želi malo pozornosti... ne znam što da radim, mislim da radim pravu stvar, ali zapravo... uvijek loše završi... uvijek sve zabrljam... ne znam zašto sam takva, jednostavno, samo tražim pozornost, pažnju, ljubav... da li previše tražim, jesam li naporna...možda ipšak previše tražim, možda sam rako naporna da ni sama ne shvačam to, ali zašto... zašto sam takva, zašto se ne mogu promjeniti, zašto ne mogu biti normalna ko drugi... zašto život može biti tako okrutan?? puno pitanja a malo odogovora...

mislim... za mene, moj život, moj naćin života, nije normalan, nego je... čudan, naporan, bolan... zar je to normalno je jednu tineđericu u dobrim godinama, koja se bliži punoljetnosti... koja se ponaša kao da još ima 7 godina, koja traži najveću pozornost i brigu... izgleda da jesam... jednostavno... neobična i naporna... tko god je uz mene, gadno nastrada... ne samo psihićki, nego i fizićni... zašto moram biti tako naporna...

smatram da sam ja kriva što mi se obitelj raspada, što me se prijatelji boje, što nisam uz njih kada je najpotrebnije, nego samo želim da su uz mene, ali zašto?? istina jedinica sam, sama sam čitav svoj život... možda zato, možda sam zato tako naporna... jer su mi moj sve davali, nisam imala s kim išta djeliti, ni učiti se na tuđe osječaje... možda zato...

i previše toga shvačam ozbiljno... mislim, zanm se šaliti, ali kada se netko šali na moj račun, onda poludim, pobjesnim... nisam normalna... jednostavno sam... čudna, umišljena, razmažena, nedefinirana, usamljena, neshvačena... mogu ja još puno toga naprajati...

jednostavno rećeno, nisam ja čovjek, ja sam nešto ne definirano, nešto nemoguće, nešto ne postojuće... možda je tako najbolje, da ne postojim... i dan danas se pitam zašto ja postojim, koja je moja svrha, ćak se pitam, kako bi bilo da mene nema... sigurno puno bolje, sigurno puno ljepće, i bezbolnije... ljudi bi sigurno bili puno bolji nego što su sada...

ja sam kriva, ja sam kriva što su takvi, ne samo prema meni, nego i prema drugima, možda bi ipak bilo bolje da se nisam rodila, da ne postojim... sigurno bi... jer kada bolje pogledam, dokle god sam ja tu, ništa se dobroga neće dogoditi... ja sam kao crna mačka koja donosi nesreću drugima, koja stvara probleme, koju svi mrze i preziru... jadna ja... nisam dostojna toga, ni svoje obitelji, koji bi bili puno sretniji s nekim drugim, ni mojh prijatelja... jednostavno nema smisla života...

ne govorim sada da ću se ubiti, nego razmišljam... kloniti se ljudi, dalje od ljudi koje mogu lako povrijetidi, koje volim, a i oni mene, ali ipak... njima će biti puno bolje bez mene... ja sam samo višak, ja se ne uklapan nigdi, samo... samo želim biti sama, kao što sam prije bila, tako i sada...

- 14:17 - Insult me... (strike 16) - Spit me... - Whatever...

<< Arhiva >>

<	rujan, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Me & the other

blog posvećen tome što sam shvatila da sam zapravo jedna loša osoba... koja misli da nikoga ne zaslužuje, koja se mora promjeniti...

"Strana koju skrivam od drugih"

sad_lady@net.hr - ako me želite kontaktirati, ovo je moja adresa... ao želite...

sati... koliko je sati... nije važno... znam da ću umrijeti, pa mi nije važno koliko je sati...jer svaka me sekunda približava smrti...

Linkovi

Blog.hr - početna stranica bloga....

a zbunjena i sta sad - cura koja mi pomaže da shvatim neke stvari, trudi se, ali i dobra je također...

..::¤¤MEnTalKA¤¤::.. - cura koja također obožava AVRIL i GREEN DAY, kao i ja... i voli psovati... jako...

sailormoon - cura koja mi je pomogla oko bloga, jako sam joj zahvalna... jedna jedina osoba koja zna tko sam ja...

metalbich666 - jedna metalka, imamo neke sličnosti oko nekih stvari... ali imamo bar isti ukus u glazbi...

†DaRk_aNgEl† - cura koja ima predivan blog... redovito ona mene čita, i ja nju... wub u...

gh0sts_sh4d0w - još jedna cura koja mi pokušava pomoći... zahvaljujem joj unaprijed...

all biller no filler - punkerica, sviđa mi se njezin blog... njezina dva mota: "PUNK is not DEAD" & "life and love sucks"...

Betty Jean - nije je sram izraziti svoje mišljenje, to je super... također me savjetuje, onako...

Music & Lyrics

ja slušam ove grupe:

a također možete na njih kliknuti pa odete na njihove stranice... :)) domišljato, jeli??

avril ima pjesme koje jako volim... ona ima pjesme koje opisuju ovo moje stanje, stanje koje me duže vrijeme prati, i paratiti će me još dugo...

AVRIL - nobody's home
I couldn't tell you why she felt that way,
She felt it everyday.
And I couldn't help her,
I just watched her make the same mistakes again.

What's wrong, what's wrong now?
Too many, too many problems.
Don't know where she belongs, where she belongs.
She wants to go home, but nobody's home.
It's where she lies, broken inside.
With no place to go, no place to go to dry her eyes.
Broken inside.

Open your eyes and look outside, find the reasons why.
You've been rejected, and now you can't find what you left behind.
Be strong, be strong now.
Too many, too many problems.
Don't know where she belongs, where she belongs.
She wants to go home, but nobody's home.
It's where she lies, broken inside.
With no place to go, no place to go to dry her eyes.
Broken inside.

Her feelings she hides.
Her dreams she can't find.
She's losing her mind.
She's fallen behind.
She can't find her place.
She's losing her faith.
She's fallen from grace.
She's all over the place.
Yeah,oh

She wants to go home, but nobody's home.
It's where she lies, broken inside.
With no place to go, no place to go to dry her eyes.
Broken inside.

She's lost inside, lost inside...oh oh yeah
She's lost inside, lost inside...oh oh yeah

Brojač & Slike

ljudi koji su došli malo pogledati...
posjetilo vas je sve ukupno od 24.7.2006...

Free Hit Counter